Vratit se staroj ljubavi isto je što i čitati knjigu koju si već pročitao; radnja je zanimljiva, ali joj već znaš kraj.
Kada znas da si u opasnoj zoni, a ne znas sto napraviti - vrijedi li opet pokusati?
Vrijedi li dvogodisnju vezu u koju te decko drzi kao kap vode na dlanu pokvariti sa par poljubaca bivseg?
Ne znam.
Sto ako bude opet isti scenarij kao svaki put prije - prevariti decka sa tobom, tebi bude stalo, meni bude stalo i na kraju sve pukne nakon sto postane ozbiljno i obadvoje se ustrtarimo i pobjegnemo?
Da su valjali, ne bi bili bivsi, zar ne?
Da je bilo sudeno, bili bi skupa, zar ne?
Nismo krenuli samo jednom ispocetka, sa nule, krenuli smo vise puta i svaki puta ista stvar.
Treba li opet izazvati sudbinu i prolaziti kroz sva ona sranja, boli, srece, poljubaca, tuge, placa, noci?
Sto napraviti kada ti je stalo, kada bi sve dala da ti se promijeni sudbina i da budete sretni do kraja zivota?
Hoce li biti happy end?
7 godina je iza nas, skoro toliko te volim.
Njega volim godinu. Tu nema strasti, nema uzbudenja, sve je monotono, vec znas sto ce ta osoba sljedece reci.
Je li se treba prepustiti ili dati da razum pobijedi?
Pitanje je sad. Jer povratka nema.
Ovo me sve vise podsjeca na one spanjolske sapunice kojima se ne nazire kraj, a svaki put ista prica.
:)
Lezimo jedno pokraj drugog. Ti imas nju, ja njega. Svejedno bih voljela da me okrenes, njezno, da me poljubis, zustro.
Osjecam kako mi milujes bedra. Tvoji topli uzdasi mi miluju vrat.
Ne mogu vise izdrzati. U meni je 1000 glasova koji mi govore "Matea, poljubi ga", a drugi "Matea, ti imas decka koji te voli" - kao da se andeo i vrag svadaju oko toga sto da napravim.
Okrenula sam se lagano prema njemu. Gledamo se u oci - te predivne zelene oci i onaj osmijeh koji me obara vec godinama.
Napokon su nam se usne spojile. Vrag skace od srece, dok andeo place. Ljubimo se njezno i skladno. Njegove usne tako savrseno pristaju mojima. Nasa ljubav nikad nije prestala.
Rukama ga zagrlim oko vrata, stisnem ga tako jako uza se da osjetim kako se i njegov "mali prijatelj" osmijehnuo.
Zeli me.
Ali zelim i ja njega. Jako.
Dok se ljubimo prima me za grudi. Njezno mi ih mijesi. Oh, kako volim kad mi to radi. Bradavice su mi ocvrsnule.
Ljubi me po vratu. "Moja prijateljica" se u taj cas osmijehnula. Polako se spusta nize i pocinje mi ljubiti grudi. Lize ih radeci krugove ih gricne koji put ocvrsnule bradavice - svaki pokret jezikom je apsolutno savrsen.
Primim njegova jaja - kako li su samo puna, kao da ce svaki tren eksplodirati. Mijesim ih lagano i polako jednim prstom prelazim oko vrha osjecajuci kako se njegov prijatelj raduje mom posjetu.
Spustam se prema dolje. Odgadam prvi liz da ga sto vise uzbudim. Puhnem po njegovo prijatelju, a on mi kaze "nemoj mi to radit, stavi ga".
Prije nego sto je uspio to izgovorit, polizala sam ga. Lagano sam kruzila jezikom oko vrha, a onda a iznenada odjednom strpala cijelog u usta. Jezikom, ustima i prstima sam se igrala dok nisam osjetila po njegovom disanju da bi se mogao bliziti kraj.
"Ne jos", rekla sam, ustala sam se, polako skinula majcu, ispod koje su povirivale osrednje, ali cvrste grudi. Zatim sam se okrenula ledima njemu i lagano svlacila svojiu suknjicu ispod koje su provirivale crvenne tange.
U tom trenu sam osjetila ruke na mojim bokovima, zgrabio me je i bacio na krevet. Prvo mi je lagano mazio guzu, a onda odjednom zustro lupio po njoj. "Ajde opet", rekla sam. A on opet, opet i opet! Kako me to palilo.
Maknuo mi je gacice i poceo me dirati dolje, gurajuci mi prste u vaginu, a onda me okrenuo i poceo lizati. Nadrazivao mi je klitoris kruznim pokretima jezika, a prste mi gurao u vaginu. Prvo jedan prst, pa dva, pa tri. Sve jace, jace i jace. A ja sam svojim bokovima isla gore dolje drzeci se jednom rukom za plahtu, a drugom za njegovu smedu bujnu kosu.
Kad je shvatio da sam i ja pri kraju, reko je "A ne ne, nisi ni ti meni dala".
Maknuo se iz te pozicije, ponovno me okrenuo.
Jos me je jednom polizao, a onda mi ga je bapokon stavio. Prvo je isao polako naprijed - nazad, a zatim sve jace. Osjecala sam kako mi njegova jaja lupaju o klitoris i to me samo jos vise palilo.
Sad me toliko jako jebao da sam skoro bila na vrhuncu. Jos je nesto falilo. "Uhvati me za sisu", molila sam u sebi.
U taj tren me tako lupio po guzici da sam eksplodirala isti cas. A i on. Sav njegov ejakulat je bio po mojoj guzi. Svidalo mi se to toliko da sam njome pocela masirat moju guzu, a zatim sam polizala to s prsta.
Vec sam zaboravila kako volim kad mi netko svrsi u usta.
Spustila sam mu se ponovno do njegovog prijatelja, koji se nije prestao smijesit. 3 jednostavna pokreta i opet BUM - usta su mi puna. Zadovoljno sam progutala, a onda smo se i ja i on srusili zadovoljeni u krevet.
:)
"Prijatelju, on je bio ono što nijedan drugi nije..."
I još uvijek je. I nikada neće prestati.
Čudno je to kako u životu čovjek uvijek najviše voli onu osobu koja ga ne ferma ni pol posto.
Obično je to uvijek tako. A one koji bi skinuli najljepšu zvijezdu na nebu, niti ne primjećujemo.
Zašto smo mi žene toliko glupe da uvijek padamo na kretene za koje znamo da čim nas ostave pred kućom već zovu drugu da se nađu s njom?
Ima muškaraca koji su 100% vjerni svojim djevojkama ili ženama, ne bi ni pogledali drugu ženu na ulici. Ali NE, nama oni nisu nimalo privlačni nego se uvijek zatelebamo u majmune koji samo gledaju čije će dupe prvo uhvatit.
Ali bez obzira što sve i jedna znamo istinu, ne možemo si pomoći. Uvijek pokleknemo.
Uvijek će biti taj JEDAN koji će biti drugačiji od svih. Iako će on biti ženskaroš, debil i svinja mi žene ćemo uvijek izabrati takvog jednog umjesto da budemo sretne sa savršenim muškarcima koji kruže oko nas, a koje niti ne primjećujemo.
Svi mi skrivamo jednog kretena u srcu. Nebitno da li smo s njim pa nas svakodnevno ponižava ili je daleko od nas pa nam često nanosi bol javljajući nam se i smiješeći onim glupim osmijehom za kojeg zna da nas obara s nogu. Ali da, uvijek je tu.
Mrzim tvoj osmijeh.
Mrzim tvoje savršene zube.
Mrzim tvoj zarazni smijeh.
Mrzim tvoja široka ramena.
Mrzim kako me gledaš.
Mrzim koliko te volim...
...i onda još ona priča: "Ja se ne mogu vezati, nisam ja za to. Ali, znaš, nije stvar u tebi - u meni je!"
I onda mi glupače naravno kažemo da nema veze, da se mi ionako ne mislimo vezati i da nam je ovako lijepo. A ZNAMO DA LAŽEMO!! Ali ne, ne bi to rekle iz straha da ne izgubimo tu osobu koju volimo...
Jedino što je smiješno u toj cijeloj priči je da na kraju krajeva te osobe prije uđu u vezu nego što mi sami uđemo (jer smo naravno čekali konja na bijelom princu koji nikad nije mislio ništa ozbiljno) i vežu se i promijene toliko da nam samo donesu BOL.
Da, naravno, nije njima bilo to to. Ja to shvaćam.
Ali čemu onda one priče da nikada nisi upoznao osobu kao što sam ja i da mu je stvarno stalo i da mu je lijepo blalblabla...
Što to ona ima, a ja nemam? Zašto ona, a ne ja?
Nikad, nikad neću to shvatiti. Jedini način kojim se mogu tješiti je znati činjenicu da si sa ovom djevojkom samo zato što dolazi sa mora i što ona ne zna što ti to radiš u ovom malom gradiću.
A ja... ja te mogu uvijek imati i ukrast je od nje pa makar na jednu večer... Jer si varljivo đubre
03.04.2013. u 01:42 |
0 Komentara |
Print |
# |
^
Cekanje
Koja sam ja glupaca. Zar sam stvarno mislila da ce me pozvati na kavu?!
Mozda prerano tugujem, tek su prosla 4 dana. Ako sam mogla cekat 2 godine da pricamo, zasto mi ova 4 dana padaju tako tesko?!
Svasta mi prolazi kroz glavu... Od toga da je nakon naseg razgovora u subotu shvatio da on voli svoju curu vise od svega i da ne zeli vise imati kontakta sa mnom, pa onda da mozda vise nema moj broj (iako ima stotine i stotine nacina da dode do njega da BAS HOCE, tako da iskljucujem tu mogucnost)... A mozda ga je jednostavno strah, misli da sam to rekla tek toliko, da idemo na kavu...
Zadnjih dana sam se smijala ko neka balavica, prisjecam se naseg zagrljala, smijanja, razgovora, prisjecanja starih vremena.
Oh, kako bi te voljela zagrliti. Poljubiti. Dirati. Predati ti se. Pa makar to bio zadnji put da te ikad vise osjetim.
Treba mi to. Falis mi previse. Toliko da ne znam sto bih od sebe, da li bi plakala od tuge ili se derala od ljutnje sto nakon svega sto smo imali da sam te tako lako pustila...
Zasto se nisam borila?!?!
Da jesam, dozivjela bih jos vise i vise ponizenja, a nisam to vise mogla. Nijedan decko osim tebe nije imao toliko "bonusa" kod mene.
Znam da je tu bilo jako lijepih trenutaka medu nama, a u biti malo ruznih... Ali toliko su me boljela ta ruzna. Nisam vise mogla. Jednostavno nisam mogla.
Tvoja povodljivost drustva nas je ubila. Ubila je nasu ljubav.
Mogli smo to rijesit, jesmo. Ali zasto nismo?
Nije da se ti nisi trudio vratiti mi se, ali tada sam bila toliko povrijedena i bilo mi je dosta F. i S., vasih izlazaka, opijanja i uletavanja zenama upitnog morala.
Rekao si da me nikad nisi prevario. A tvoja draga sestra mi je rekla tjedan dana prije prekida da si zavrsio s MOJOM prijateljicom. Da, to je u biti razlog sto mi je dopizdilo!
Na kraju se ispostavilo da je to u biti bila laz. Laz tvoje drage sestre koja me samo htjela maknut od tebe kako bi uvalila ovu tvoju sadasnju djevojku tebi. Da li je volis, ne znam.
Ali zelim saznat.
Moram otici na tu kavu!!!
A da se ja njemu prva javim? Ne, ne i ne!!! Ne zelim da ispadne da trcim ta njim. Ponos mi to ne dopusta. Pa on je meni rekao da ce se javit.
Zasto toliko posasavim kada se radi o njemu, ponasam se ko da imam 15 godina, a svi mi govore kako sam inace puno ozbiljnija nego sto bih trebala biti.
On ima takav utjecaj kakav nitko nema. Samo jedan njegov osmijeh mi je dosta da budem sretna. Samo jedan zagrljaj da budem najsretnija na svijetu. Samo jedan njegov poljubac da budem na sedmom nebu.
Nemoj. Nemoj mi uskracivati taj uzitak.
Kad si ti tu, sve je na svom mjestu, pa makar nista ne bilo na svom mjestu.
Volim te, zaista te volim. Svom dusom, svim tijelom, svim duhom.
Pripadam tebi i nikome vise.
Mogu me drugi ljubiti, voljeti, ali ja ih nikada necu ljubiti i voljeti kak tebe.
Ti si TAJ. Moja jedina istina, prava ljubav i sreca najveca.
Cekam te. Zauvijek.
SUSRET! :)
I tako mi prijateljica jučer slavila rođendan, veselila sam se tome cijeli tjedan, ali kad je trebalo ići, nekako sam izgubila svu volju. I ajde, spremim se ja nekako, dođem tamo, kasnim sat i pol, svi ljuti na mene, a meni samo još više raspoloženje splasne.
Mi kod nje doma, samo čujem kokoške oko sebe kako brbljaju, mene to užasno živcira i samo molim Boga da ne nestane cuge, jer će inače sve to biti katastrofa. Napokon se odlučimo otići oko ponoći do jednog birca i odmah na ulazu vidim starog frenda kojeg nisam vidjela sto godina, pozdravimo se, kako si ovo ono šprehe, ja ga pitam da s kim je i u tom trenutku večer se okreće - on meni kaže tu sam sa tim i tim prijateljima, među kojima je i moj "neprežaljeni" M, kad ja baš u tom trenutku pogledam prema WC-u, a tamo on, sjedi i priča s dvije djevojke. Noge su mi se odsjekle, glas mi počeo podrhtavati, ko nekoj balavici od 15 godina. Uđem ja u birc, sjednem za šank, kažem curkama da moram na WC, iako stvarno nisam morala. I TAKO JE SVE POČELO!
Idem do WC-a, on sjedi preko puta za jednim stolom i sada ne znam što da napravim. Taman dolazi drugi prijatelj ususret i stane se pokraj NJEGOVOG stola i ja se pozdravljam s njim, kada ono valjda M. čuo moj glas, automatski se diže, pozdravljamo se. Trenutak tišine za oboje, osjećam lagano crvenilo na obrazima.
On me lijepo pita da je li jesam za piće, ja reko ajde može (a vrištim u sebi TOOOO!!), stanemo se za drugi stol, ove dvije cure ostavi ko da nisu ni postojale prije toga.
Cijela priča počinje sa obostranim zapikavanjem, zezancija kako se stalno čujemo, da smo svaki tjedan na cugi, a mi se nismo pošteno razgovarali zadnje 2 godine duže od minutu sveukupno.
Čaša za čašom, počeli smo pričati o svemu onome kako je to završilo, zbog čega i tako dalje. Inače nije baš osoba koja voli pričat o svojim osjećajima, niti ih ikako pokazuje, za to ga treba baš poznavati.
Onda je počeo držati monolog.
Počeo je sa time kako zna da je bio kreten, da sad ne može vjerovati kako me mogao toliko puta povrijediti, ali da sam ja jedina cura s kojom je ikada nešto osjećao, da bi sada sve drugačije napravio da može. Ja sam na to rekla hladnokrvno "Kaj je, tu je, ti sada imaš curu, ja imam dečka i mislim da je najbolja moguća stvar i najbezbolnija koja nam se mogla dogoditi da smo se razišli na onakav način. Žao mi je što više nisam htjela ni razgovarati s tobom, ali jednostavno to je bio jedini način da se maknem od tebe." On je reko da sve to shvaća, ali da je u to vrijeme stvarno bio dosta dugo zbediran, jer nikada nije imao s nikim odnos kakav je imao sa mnom, da je sa mnom pričao o stvarima o kojima nikad nije, da je puno toga bilo između nas - jako puno lijepih, a malo ružnih. Počeo je prepričavati naša dopisivanja, druženja, roštilje, kave, izlaske, intimne večeri. Smijali smo se jedno drugome kako smo bili "glupi" kada smo se tek upoznali prije 6, 7 godina. Super je bilo, baš kao u dobra stara vremena.
Počeli smo pričati i o toj njegovoj novoj djevojci s kojom je sada 10 mjeseci... Rekao mi je kada su počeli nešto imati je ona rekla da bi htjela vezu, a on joj je odgovorio na to da on nije baš za vezu, ali da ajde, neka joj bude. Ne znam da li je to istina ili muško napuhavanje, ali u svakom slučaju smiješna priča. Pitala sam ga da kaj osjeća prema njoj, pa me je pogledao duboko u oči i rekao da je to nešto između zaljubljenosti i ljubavi, ali da nije to to.
Nakon još nekoliko čaša sam mu ja rekla da sam stvarno sretna ako je on sretan s njom i da mi je drago da si je našao curu, ali da mi nije drago što to nisam ja! Onda mi je rekao da zna, da mu je sve jasno, da isto tako misli i za mog dečka, jer sam ja jedna od najboljih osoba koje je upoznao i ako netko zaslužuje biti sretan, da sam to ja.
Već se bližio fajrunt, išli su svi polako doma, počeli smo se pozdravljati, ja ga pitam da jel sad ide doma, a on mene pita: "A što bi ti htjela?!" i nasmije mi se ko da očekuje da idemo skupa sami nekamo dalje. Ja sam se GLUPAČA u tom trenutku ustrtarila i rekla kako me prijevoz već čeka, ali da mi se svakako može javiti pa da otiđemo na neku kavicu, a on mene pita: "Ozbiljno sad govoriš, nemoj da kad te pozovem da se predomisliš, bit ću tužan.", a ja rekla kako to stvarno mislim, a on mi obeća da će mi se javiti i da ćemo otići na tu cugu, a da bi tako mogli i češće. Zagrlili se, dali puse u obraze i ja otišla svojim putem.
Da, još uvijek nisam na čistome da li on još uvijek osjeća nešto prema meni ili ne, ali znam da mi je ovo definitivno POMAK! Ovo je razgovor za kojeg znam da ću ga dugo pamtiti, i ako me ne pozove na tu kavu. Dobro, sada lažem, želim na tu kavu što prije :P
Sada mi ništa drugo ne ostaje nego da čekam, čekam i čekaaam taj poziv.
Oznake: stara ljubav
03.03.2013. u 22:45 | 0 Komentara | Print | # | ^papa pravi muškarci, helo papučari!
Zašto, ali zašto ja uvijek utječem na muškarce na taj način da postanu od "muškarčina" mekušci i papučari?
Stvarno je lijepo što me svaki od njih zavoli i što mi želi pružiti sve na svijetu, ALI (!!!) zašto nakon godinu, godinu i pol svi muškarci jedino što znaju reći je "Da, draga!" ?!?! 
Više nema muškaraca koji će lupit šakom o stol i reći da će biti kako oni kažu.
Više nema muškaraca koji imaju svoje mišljenje, a ne moje.
Više nema muškaraca koji će na moje "glupane", reći "glupačo".
Više nema muškaraca koji će se posvađati i reći što ima za reći.
AAAAAAAAAAAAAAA kako me to živcira!!! 
Naravno, ne bi voljela da mi je dečko neki tvrdi bosanac ili hercegovac koji misli da je najpametniji na svijetu i da je ženi jedino mjesto u kuhinji, ali jebemu mater, reci nešto ako ti se ne da ići onamo di ja predlažem. Ne želim da uvijek sve bude po mome, jednostavno ne želim. Jedno vrijeme je to super, ali stvarno dopizdi nakon nekog vremena i počinje biti nepodnošljivo.
Stvarno ne shvaćam u čemu je problem, da li je to zato što su lijeni pa im je lakše reći "Da, draga", nego ulaziti u nekakve konflikte i rasprave ili postanu jednostavno toliko zaljubljeni da više ne vide neke stvari. Ne znam, ne znam, ne znaaam!
Da bar postoji neki UNDO da vratim sve na početni stadij kada su bili abnormalno posesivni, tvrdoglavi i svadljivi. To mi se u svakom slučaju više sviđa od ovog!
...neka te druga ima...
"Your first love isn't always the first person you kiss, or the first person you date. Your first love is the person you will always compare everyone to. The person that you will neve truly get over, even when you've convinced yourself you've moved on."
[ovaj post će biti napisan u obliku posta NJEMU, jer mu već dugo želim reći ovo, a nikako ne mogu...]
Pismo tebi, moja tajna ljubavi...
I eto, prošlo je gotovo 2 godine otkad smo izmijenili zadnje poljupce. A kao da nije prošao nijedan dan...
Puno toga se promijenilo - ti imaš nju, ja imam njega. A srce... srce se nije maknulo s mrtve točke. Još mislim svaki dan o tebi, još ti napišem poruku koju ti ne pošaljem, još se uzdrmam kada vidim dečka koji ti liči na ulici i rastužim se kad shvatim da to nisi ti. Priželjkujem da te vidim, zagrlim, osjetim tvoju toplinu i miris.
Pokušavam te zaboravit, ne misliti o tebi, bavim se svakakvim aktivnostima i preko dana je dobro. Ali onda dođe noć i zaspem u miru, a probudim se nekako na liniji sreće i tuge. Svaki moj san si ti... Sanjam tebe kako se se smijemo, pričamo, družimo - najviše od svega mi fališ TI kao osoba, prijatelj koji je tu bio uz mene kad mi je najviše trebalo. Znaš i sam da je sve počelo običnim bezlazenim prijateljstvom, a pretvorilo se u nešto... najsvetije za mene.
Obično se snovi svode na to kako mi ti (ili neki tvoji prijatelj) govoriš kako u biti ne voliš svoju A., nego da si s njom samo kako bi mene zaboravio. Da li je to istina ili je to ono što ja želim čuti?
Znam da je ovo drugo.
Ali onda se sjetim jedne prilike u jednom baru kad sam bila vani s prijateljicama i ti si došao do mene i pitao si me zašto se mi više ne možemo pozdraviti kada ti imaš curu, a ja dečka. U pravu si, nakon svega što smo zajedno prošli i imali, to je ono što najmanje zaslužuješ.
Nikako ne mogu zaboraviti ni kako si mi onda rekao da TI JA JOŠ NEŠTO ZNAČIM!
Ne mogu zaboraviti ni onaj poljubac koji si mi dao u obraz i kako si onda otišao. Iako ja na sve to nisam rekla ni riječi, nisam htjela da odeš. Htjela sam da ostaneš... Zauvijek.
Sa samo 2, 3 rečenice si uspio vratiti u meni ono što sam ja duboko u sebi skrivala godinu dana. A to je istina - istina da te još uvijek volim i da ti nijedan nije ni do koljena, niti će ikada biti.
I sada, kada sve rezimiram, pitam se da li je moj san istina i da li bih ja trebala pokušati ti reći kako se osjećam. Puno puta to i poželim...
Ali toliko se bojim...
Bojim se riječi "NE".
Bojim se da ćeš mi reći da se ti više tako ne osjećaš.
Bojim se boli.
Ali najviše od svega - bojim se istine!
Radije živim u svom idiličnom, nestvarnom svijetu u kojem znam da ti još nešto značim, nego da shvatim da to nije istina. To bi me samo dokrajčilo.
Ali jedno znaj... zauvijek ću te voljeti.
Tvoja M.
21.02.2013. u 13:55 | 7 Komentara | Print | # | ^
